Turci obilježili historiju: Kako je Osmansko carstvo uništilo 20. vijek

Prvi svjetski rat je bio tek globalni konflikt kad se Osmansko carstvo uključilo u priču, a te posljedice osjećamo još i danas


Nije toliko čudno što je 600 godina staro muslimansko carstvo palo kao posljedica svjetskih konflikta 1918. godine, nego što se uopće uspjelo održati dotad.

Osmansko carstvo osnovala su muslimanska plemena iz središnje Azije 1299. godine, s tim da je vrhunac doseglo u 17. stoljeću kad se protezalo preko tri kontinenta. Od početka 18. stoljeća Istanbul je gotovo konstantno ratovao s europskim državama, s tim da mu pobjede nisu išle od ruke. Osmansko carstvo je ostalo bez Egipta i većine Sjeverne Afrike do 1882. godine, kad su ih preoteli Britanija i Francuska, dok je Rusija pod svoje preuzimala, jednu za drugom, provincije istočne Anatolije.

Ali nisu samo europske velesile predstavljale problem, jer su Osmanlije bile razvučene i u unutarnjim konfliktima između dominantnih Turaka i mnogih drugih naroda koji su plaćali vjernost sultanu u Istanbulu, poput Srba, Kurda, Armenaca i Arapa. Ove grupe su počele upijati zapadnjačke ideje o nacionalizmu i samouređenju, koje su potakle brojne razmirice i pobune unutar carstva. Najgori primjer toga se dogodio 1915.-1916. godine kad je došlo do genocida armenijskih kršćana dok su ih odvodili iz njihovih domova u Anatoliji. Gotovo milijun bespomoćnih Armenaca je tom prilikom izgubilo živote.

Ulazak u rat s velikim očekivanjima

Turci u Prvom svjetskom ratu

Prvotno nije planirano da Turci uopće uđu u Prvi svjetski rat. Mnoge političke figure u Istanbulu željele su ostati neutralne kako bi osigurale administrativnu i ekonomsku modernizaciju u čijem postizanju su im mogli, bar su tako mislili, pomoći europski moćnici. No na kraju su paše postigle dogovor s Njemačkom, jer im je Berlin obećao platiti za sav ratni trud i vojne vježbe. Smatrali su da je to pravi put za povratak izgubljenih provincija i povratka utjecaja na Bliskom istoku.A upravo je ulazak Osmanskog carstva transformirao europski rat u pravi globalni sukob.

Nijemci su se nadali da će im Turska olakšati neizbježan sukob s Rusijom na Istoku, pokrenuvši zbivanja na Kavkazu. Također, smatrali su da će im turski sultan pomoći u ‘svladavanju’ muslimanske zajednice, ne razmišljajući o činjenici da su i Britanci, Rusi i Francuzi u svojim carstvima imali milijune muslimana. Nijemci su željeli da kalif proglasi džihad protiv njihovih protivnika, što je ovaj bio i više nego spreman učiniti. Ali nije sve krenulo kao što su planirali.

Ismali Enver-paša, osmanski general i političar koji je u to vrijeme bio ministar rata, nadao se da će pomoći njemačkom osvajanju kod Tannenberga tako što će tamo uništiti cijelu rusku vojsku. Ali geografija, loši vremenski uvjeti i neadekvatna logistika uzrokovali su osmanski poraz i gubitak 80.000 vojnika. Tamo je pak, na strani Rusa sudjelovalo i mnoštvo Armenaca koji su nekoć bili žrtve osmanskog carstva, a koji su na ovu pobjedu gledali kao na svojevrsnu kozmičku pravdu.

Sljedeći potez je učinila osmanska 4. vojna koja je krenula u napad na Britance koji su branili Sueski kanal, ali su ih zračni izviđači otkrili na vrijeme i bez puno muke zaustavili.

Tako su prva dva turska napada dokazala da su oni imali nerealna očekivanju u vezi svojih postignuća, ali i da je prosječni turski vojnik bio izuzetno uporan i discipliniran čak i u najgorim mogućim uvjetima.

Saveznički lažni osjećaj nadmoći

Zahvaljujući prvim pobjedama, Saveznici su se uljuljkali u lažan osjećaj nadmoći nad turskom vojskom. Zbog ruske želje za brzom nadmoći, Britanci i Francuzi su u proljeće 1915. godine odlučili krenuti u napad. Nisu ih zastrašili minirani Dardaneli, nego su krenuli na Galipolje. Takav je napad trebao biti uspješan (tj. to su očekivali) i opasno ugroziti Istambul, a u pomoć su im uskočili vojnici iz Australije i s Novog Zelanda.

Saveznički borac u Prvom svjetskom ratu

Ono što nisu očekivali bilo je osam mjeseci agonije tijekom ratovanja u rovovima. Pritom se turski pukovnik Mustafa Kemal (kasnije poznatiji kao Atatürk, u turskoj borbi za nezavisnost) prvi put pokazao značajnim, iako je i cijela turska vojka zaslužila posebno priznanje za hrabrost. Godinama poslije se bitka na Galipolju isticala kao primjer da napad na dobro branjenim plažama nikad ne može proći uspješno. No američki marinci nisu željeli povjerovati u to, nego su tvrdili da su zakazale savezničke snage.

Vidjevši poraz na vidiku na Galipolju, London je naredio britansko-indijskoj vojsci da maršira na Bagdad kako bi kod kuće povratili podršku građana za daljnje ratne pohode. Ali još jednom su Turci pokazali snagu, porazivši Britance i zarobivši 13.000 Indijaca i Britanaca tijekom opsade Kuta, piše The Daily Beast.

No nakon Kuta, rat je krenuo loše za Turke. Ključni faktor u nedaćama koje su ih zadesile bilo je to što Istanbul nije uspio pod svoje okrilje pridobiti arapska plemena, koja su bila ujedinjena pod okriljem Sherifa Hussaina, emira od Meke (čiji je potomak danas na čelu Jordana, kralj Abdullah II). Na diplomatskoj fronti,Turcima su značajno manevrirali Britanci, koji su su sklopili sporazum s Hussainom u ožujku 1916. godine, kad je emiru lažno obećana nezavisnost Arapa poslije rata. Ostatak rata, Hussain je sa svojim savjetnikom T. E. Lawrenceom učinkovito zauzdao turske snage gerilskim operacijama protiv ionako slabih vodova u Palestini, Siriji i na Arapskom poulotoku.

U međuvremenu i poziv turskog sultana na džihad nije izazvao željeni učinak među muslimanima koji su se borili pod Saveznicima, jer su njihovi svećenici uvidjeli cinične njemačke aspiracije koje su se krile iza tog poziva.

U jesen 1917. godine neustrašiv britanski general, Edmund Allenby preuzeo je zapovjedništvo na Bliskom istoku. On je slomio obranu u Palestini i to tako da su se Turci povukli iz Jeruzalema bez ijednog ispaljenog hica.

Prepreke na zapadnoj fronti oslabile su i savezničke borbe na Bliskom istoku sve do jeseni 1918. godine. Turci, koji su hitno trebali pojačanje koje nikako nije dolazilo, jedva su se održavali na mjestu. U trodnevnoj operaciji u Palestini, u rujnu, Allenby je iskoristio svoju konjicu kako bi opkolio Turke, pri čemu su zarobili desetke tisuća vojnika prije negoli su nastavili s osvajanjem demoraliziranih osmanskih snaga u Siriji.

Nove granice koje nisu donijele ništa dobroga

Turci u Prvom svjetskom ratu

Konačnim porazom Turaka i Nijemaca 1918. godine, europske imperijalističke sile su u potpunosti preuzele tursku ulogu na Bliskom istoku. Nakon što su četiri stoljeća ujedinjeni živjeli pod Osmanskim, muslimanskim carstvom, Arapi su se odjednom našli podijeljeni u nove države pod britanskim i francuskim vodstvom. Nove granice su pak bile iscrtane tako da odgovaraju ekspanzionističkim nacrtima osvajača.

Nove granice su se vrlo brzo pokazale prilično elastičnima, zahvaljujući čemu su poslije uslijedili brojni sukobi. Kurdi, koji su bili podijeljeni između Turske, Irana, Iraka i Sirije, su se u prošlom stoljeću borili protiv vlada svih navedenih država domaćina, sve u želji da ostvare svoja kulturna i politička prava. Libanon, kojega su Francuzi osmislili kao kršćansku državu nakon osnivanja 1920., bio je poprište brojnih građanskih ratova budući da su njegove političke institucije neuspješno održavale korak s demografskim promjenama kad su muslimani postali brojčano nadmoćniji od kršćana.

Sirija, koja se nikad nije pomirila sa stvaranjem Libanona, budući da su mnogi sirijski nacionalisti smatrali to ključnim dijelom svoje zemlje, poslala je svoju vojsku da okupira Libanon 1976. godine. I tamo je ostala sljedećih 30 godina.

Unatoč prirodnim i ljudskim resursima, Irak nikad nije uspio održati mir i stabilnost u poslijeratnim okolnostima. Dapače, državni udar i sukob s Britanijom uslijedili su već u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je uslijedila revolucija 1958. godine. Između 1980. i 1988. trajao je rat s Iranom, a nakon što je Saddam Hussein izvršio invaziju na Kuvajt 1991., te su Amerikanci izvršili invaziju na njih 2003. kako bi ‘srušili’ Husseina, kao da je započeo beskrajni ciklus ratnog stanja u toj zemlji.

Sve je ovo detaljno opisano u novoj knjizi Eugena Rogana: ‘The Fall of the Ottomans: The Great War in the Middle East’, inače profesora na Oxfordu. Rogan je napisao knjigu djelomično i kako bi pokazao da nije točno rašireno vjerovanje da Turci nisu ništa značajno učinili tijekom borbi protiv Britanaca i Francuza na Bliskom istoku, te Rusa na Kavkazu. Ali i kako bi čitateljima pružio uvid u događaje koji su odgovorni za stvaranje suvremenog Bliskog istoka.

Izvor: Express.hr

(Kameni-spavac)

Dobro došli na Kameni Spavač
Podržite naš rad klikom na LIKE ispod.
Hvala