PRIČE USPJEŠNIH STRANKINJA U BIH (3): INDONEŽANKA NAPOKON ŽIVI U DRŽAVI KOJA IMA ČETIRI GODIŠNJA DOBA

U Bosni i Hercegovini živi nekoliko hiljada stranih državljanki koje su zbog karijere i ljubavi napustile svoje domovine. Stav istražuje ko su te žene, kako žive i čime se bave. Hercegovačka snaha iz Indonezije Tri Retno Kawuri radi u Sarajevu kao prevodilac bosanskog jezika, majka je troje djece i izvrsna kuharica bosanskih jela.

Indonežanka Tri Retno Kawuri 2002. godine odlučila je doći živjeti u Bosnu i Hercegovinu, domovinu svog muža Senada. On je porijeklom iz Konjica, a upoznala ga je dok je on bio na studijima u Maleziji. Danas, 15 godina nakon dolaska u našu zemlju, Retno je zaposlena u Ambasadi Indonezije u Sarajevu kao prevodilac bosanskog jezika, majka je troje djece i izvrsna kuharica bosanskih jela. Ova je Indonežanka inspirativna i svestrana, voli pjevati, putovati, uživati u modi i u brzoj vožnji motora.

SANJALA DA POSTANE STJUARDESA PA DA MNOGO PUTUJE

Udati se u BiH za nju je, kako kaže, isto kao udati se bilo gdje drugdje u svijetu, samo što su, zbog različitih kultura i odgoja ljudi, izazovi drugačiji. Ona i njen suprug prevazišli su te razlike tako što su naučili da za svaku situaciju pronalaze kompromis.

“Ključna je stvar to što smo mi od početka bili svjesni da će biti teško i s puno prepreka jer je riječ o mješovitom braku. Drugačije je kada supružnici dolaze iz iste kulture. Bitno je poštovanje i tolerancija. Važni su i isti pogledi i prioriteti u životu”, pojašnjava Retno.

Ljubav je bila presudna za njen dolazak u Bosnu i Hercegovinu, ali to ne znači da će ovdje i ostati do kraja života.

“Prije braka smo razgovarali da niko od nas dvoje ne smije određivati gdje ćemo živjeti jer je Zemlja široka. Putovali smo u različite države svijeta, a moj je suprug studirao u Maleziji i dovoljno upoznao mentalitet naroda Jugoistočne Azije. Nas dvoje se slažemo u tome da se ne vežemo samo za jednu državu”, priča Retno.

Za sebe kaže da je osoba koja voli putovati i upoznavati drugačije kulture, a dva frižidera popunila je magnetima s različitih destinacija s pet kontinenata. Još kao djevojčica, s ocem je mnogo putovala i željela je jednog dana biti stjuardesa zato što one mnogo putuju. Učila je strane jezike, skupljala poštanske markice, a, radi razmjene, taj je hobi često zahtijevao i kontakt s ljudima iz različitih država svijeta. Jedna od najvećih želja bila joj je da živi u državi u kojoj se smjenjuju četiri godišnja doba. Iako joj je prvih dana u BiH bilo veoma teško jer je ostavila svoju domovinu, porodicu, na kraju joj se ta želja i ostvarila.

“Sve sam počela od nule. Bio je februar 2002. godine kada sam stigla u Bosnu. Bila je zima i veliki snijeg u Sarajevu. Prvi sam put vidjela snijeg i sve mi je izgledalo drugačije. Hladna klima, čudan jezik i čudan mentalitet. Na početku sam mislila da se neću nikad uklopiti ovdje. Međutim, prihvatila sam drugačiju kulturu, ponajviše kada sam počela učiti bosanski jezik, i to sam uradila zbog sebe, da mogu komunicirati s ljudima”, prisjeća se Retno i dodaje da je nakon toga slijedilo veliko olakšanje.

U tom periodu najveći izazov bio joj je da ostane jaka i tolerantna. Danas je, kaže, sretna kad u telefonskom razgovoru ljudi ne primijete da je strankinja. Nažalost, priča Retno, njen je suprug nije učio bosanski jezik jer su stalno komunicirali na engleskom. U učenju bosanskog jezika pomagala joj je privatna učiteljica koja je dolazila svaki drugi dan kući i učila je tri mjeseca intenzivno. Ispričala nam je i nekoliko anegdota iz tog perioda. Tada se često družila i igrala s djecom od zaove, koja su pričala s njom na bosanskom jeziku bez padeža jer su mislili da će ih ona bolje razumjeti ako nepravilno govore. Također, na pijaci joj se dešavalo da ljudi povise ton dok razgovaraju s njom, vjerovatno misleći da će ih tako bolje shvatiti.

STRAH OD PREDRASUDA

Retno nije odustala od svoje karijere i nastavila je školovanje u BiH. Nakon diplomiranja na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu krajem 2009. godine, otišla je na odmor u Indoneziju i tamo boravila duži period. Zbog činjenice da je strankinja i da nosi hidžab, smatrala je da će joj biti teško naći zaposlenje u Bosni i Hercegovini.

“Mislila sam tako jer u BiH još postoji neki strah od pokazivanje identiteta vjere kao što je hidžab. Nisam baš očekivala da će posao mene naći, bez da sam ga ja ikad tražila. Dobila sam ponudu da radim kao prevodilac za Ambasadu Indonezije kada je Vlada Republike Indonezije odlučila otvoriti predstavništvo u Sarajevu. Znali su da sam diplomirala na Sarajevskom univerzitetu i da govorim bosanski, engleski i, naravno, indonezijski”, kaže Retno.

Na pitanje kako usklađuje obaveze na poslu i u porodici, priznaje da nije lahko biti zaposlena i u isto vrijeme biti majka troje djece.

“Radim osam sati dnevno, ali imam sedmični planer i tu pišem svoje bilješke. Pravim dvije različite tabele, za privatni i profesionalni život i pokušavam da budem tačna i odgovorna kao majka, žena, radnica i da ispunim svoje dužnosti prema Allahu i prema društvu. Iskreno, ne mogu da budem profesionalna bez pomoći mog supruga i tete koja čuva moju djecu. Oni su podrška u mom životu. Sretna sam što ih imam”, iskrena je Retno.

Priznaje da joj je vrlo bitno vrijeme koje posveti samo sebi jer smatra da su zdravlje, tijelo, duša i um emanet od Boga i da ih trebamo sačuvati u najboljem obliku.

“Trudnoća, porod i dojenje dovoljni su stres za žene, a, zapravo, moje vrijeme za sebe jeste odlazak na masažu i tretman lica. Radim puno i vrlo malo vremena imam da budem sama. Djeca, posao, kuća i ostale obaveze dovoljno uzimaju moje vrijeme, a smatram da trebamo ulagati u ljepotu dok smo mlade. Tretmani ne moraju biti u kozmetičkim salonima, možemo to uraditi kod kuće s prirodnim preparatima kao što su maslinovo ulje, kokosovo ulje, šećer za piling lica itd.”, savjetuje dame ova Indonežanka.

Tvrdi da je vjera dodatno motivira da bude ozbiljna u svemu što radi i da se maksimalno trudi: “Dok sam studirala, imala sam poteškoće jer sam bila i majka i studentica, ali sam čvrsto odlučila da završim studij na vrijeme. I, hvala Bogu, položila sam sve u roku i nisam prenosila predmete na sljedeću godinu. Diplomski rad sam odbranila s ocjenom 10. Zahvalna sam mojim dobrim profesorima i asistentima za podršku koju su mi dali.”

Retno ističe da joj se u BiH najviše sviđa održavanje rodbinskih veza, način na koji se drži do čistoće i konzumiranje organskih namirnica bez aditiva.

“Ljudi se ovdje posjećuju bez ikakvih povoda, dolaze na kahvu, donese poklone za neke prilike, npr. babine, diplomiranje i povodom selidbe u novu kuću. Sviđa mi se kako Bosanke znaju kuhati i kako održavaju čistoću u kući i vrtu, a u isto su vrijeme sređene dame, i to sve rade bez pomoćnice, dok Indonežanke većinom imaju pomoćnice i dadilje i mogu imati mnogo više vremena za sebe”, priča naša sagovornica.

I DJECU PRIPREMA ZA PUTOVANJA PO SVIJETU

Bosansku hranu davno je naučila kuhati, a priprema i indonezijsku ili hranu drugih nacionalnih kuhinja. Ciljano sprema raznovrsna jela kako bi se njena djeca, Ammar (14), kćerka Sarah (5) i sin Azzam (2,5), navikli na različite ukuse zbog putovanja.

Porodica i prijatelji iz Indonezije posjećuju je i obilaze, a mama joj je boravila u Bosni od 2012. do 2013. godine. Tokom njenog boravka kaže da su uspjele obići skoro sve gradove u BiH. “Njoj se dopada ljepota i priroda Bosne i Hercegovine, posebno Mostar i Počitelj, a mnogo voli Baščaršiju. Ona hvali BiH i bh. narod našoj rodbini u Indoneziji i opisuje ga kao dragulj u Evropi gdje su ljudi ljubazni i uživaju u čistom zraku i čistoj vodi”, kaže Tri Retno Kawuri.

Svoju rodnu zemlju posjećuje svake godine, a ove godine u Indoneziji planira provesti i Ramazanski bajram.

“To sam poželjela jer kod nas muškarci, žene i djeca idu na bajramski namaz na otvorenom i nakon toga imamo veliku gozbu kod nane, gdje se sastaje cijela porodica, a pripremaju se posebna jela za Bajram”, priča Retno, radujući se nadolazećim praznicima.

Naša sagovornica voli modu, član je tradicionalne plesne grupe pri Ambasadi Indonezije u Sarajevu, uživa putovati i voziti motor ili skuter. “Ja vozim motor i skuter u Indoneziji i mogu reći da uživam u brzoj vožnji. Nažalost, nemam motor u Sarajevu i ovdje je neobično za Sarajlije da vide žene s hidžabom kako voze motor, zar ne”, kaže nam kroz smijeh. Hobi joj je i pjevanje. Bavila se muzikom kao dijete, a još uvijek pjeva i snima se pomoću aplikacije smule.com.

Životna inspiracija joj je Indonežanka Yoyoh Yusroh, koja je bila članica Parlamenta Indonezije, ima trinaestero djece i pored toga je bila vrlo aktivna u društvu i uložila svoje vrijeme i imetak za dobrobit društva: “Sretna sam što sam je imala priliku upoznati dok je boravila kod mene u Sarajevu. Od nje sam naučila srž života.”

Komentirajući sličnosti i razlike između žena u BiH i u Indoneziji, Retno tvrdi da žene u objema državama uživaju potpuno slobodu kao i muškarci kada je riječ o pravu na obrazovanje, imovinu i druga prava.

“Ponekad osjetim da postoji razlika u odgoju na Balkanu zbog patrijarhata. Žene u Indoneziji nemaju potrebu mijenjati prezime i uzimati muževo nakon udaje, dok se ovdje to podrazumijeva. Često dobijem pitanje zašto nisam uzela prezime od supruga. Žene su u Indoneziji mnogo aktivnije u društvu iako imaju mnogo više djece od Bosanki. Ovdje žena uglavnom mora birati između porodice i karijere ako ima mnogo djece”, pojašnjava Retno i dodaje da žene u Indoneziji dobiju više podrške od muških članova porodice koji imaju ulogu zaštitnika žene i nakon udaje, dok je u Bosni osjetila da narod ima stav da žena ulazi u novi život samo s porodicom svog supruga ako je već udata.

Za kraj, Retno pojašnjava da je najviše ispunjava vjera: “Za mene je život bez dina potpuno prazan i zahvalna sam Bogu što sam vjernica i muslimanka. Gledam ovaj život kao kratak period koji mi je Allah dao i trenutno ne uživam puno. Mnogo sam sretna kada mislim da su sve tegobe na ovom dunjaluku samo privremene.”

Izvor: stav.ba

Dobro došli na Kameni Spavač
Podržite naš rad klikom na LIKE ispod.
Hvala