PROCES PRELASKA NA ISLAM U BOSNI: Jedan od fenomena u Evropi

Uz sve historijske èinjenice mora se imati na umu jedna karakteristika Bosne, bitna za njeno razumijevanje, a rijeè je o tome da je BOSANSKA KRALJEVINA I BANOVINA za svog postojanja imala tri razlièite vjere.

Bosnu, tokom njene historije možemo prepoznati kao raskrsnicu puteva, kao mjesto na kome su se ukrštale istoène i zapadne kulture i Pravoslavne i katolièke crkve i to baš na prostoru srednjovjekovne Bosne .

U tom periodu javlja se u autohtona Crkva bosanska, sa uèenjem koje se razlikovalo od uèenja Pravoslavne i Katolièke crkve. Svakako, fenomen Crkve bosanske je bio predmet raznih nauènih istraživanja. Poznato nam je da su se tim fenomenom bavili, izmeðu ostalih Božidar Petranoviæ i Franjo Raèki.

Uvidom u izvore razlièitog porijekla, može se utvrditi da se, kada se govori o Crkvi bosanskoj , spominju razlièiti nazivi i imena kao: Crkva bosanska, ali i hereza (dualizam, manihejstvo).
Naravno svi ovi nazivi odnose se na istu pojavu, a profesor Imamoviæ je opisuje kao «crkvu èije je uèenje u osnovi bilo manihejskog, odnosno heretièkog karaktera».

Bez obzira na mnoga imena , koja su joj pridavana, «Crkva bosanska je ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla sa elementima ranog kršæanstva».
Mnogi historièari slažu se sa time da je bogumilstvo na prostore srednjovjekovne Bosne preneseno iz Bugarske i Makedonije. Iako su od susjeda nazivani raznim imenima – babuni, heretici, a neki su ih nazivali èak i pogrdnim imenima, kao Dubrovèani na primjer – Patareni (lat. smeæe), sljedbenici Crkve bosanske su sebe nazivali«krstjanima» ili «kristijanima». 
O ovom uèenju u Bosni ništa konkretno se nije znalo sve do 1199. godine, ali je to uèenje do tada uzelo toliko maha da su ga, pored obiènog stanovništva, prihvatili plemiæi, kao i sami vladar sa obitelji.
Pored osnovnih razlika u vjerskom uèenju, naèinu obavljanja vjerskih obreda, te objektima gdje su se obavljali obredi, razlika izmeðu Crkve bosanske i druge dvije crkve (Pravoslavna i Katolièka), bila je u tome što Crkva bosanska nije imala uobièajene crkvene organizacije i odricala se feudalnih posjeda.
Bio je to antifeudalni pokret, koji se protivio gomilanju crkvenog bogatstva.
Ipak i Crkva bosanska je imala svoju posebnu hijerarhiju , a na samom èelu se nalazio d j e d (did), kojeg su slijedili s t r o j n i c i, koji su opet bili podijeljeni na g o s t e i na s t a r c e. Najniži u hijerarhiji Crkve bosanske bili su krstjani podijeljeni u dvije grupe: – p r a v i k r s t j a n i (vjernici koji su se u potpunosti pridržavali svih vjerskih propisa) i – m r s n i lj u d i (vjernici koji su se djelimièno pridržavali vjerskih propisa i odredbi).
Sjedište djeda (dida) i same Crkve bosanske nalazilo se na podruèju današnjeg Kreševa..
Nažalost, karakteristika pripadnika Crkve bosanske je ta da nisu pridavali veliki znaèaj vjerskim ceremonijalima i vjerskim objektima, te kao rezultat toga, sada nemamo nikakvih ostataka materijalne kulture, koji bi umnogome mogli pomoæi prouèavanju Bosne i Crkve bosanske. Ipak, ne može se reæi da nisu obavljali obrede, jer se pouzdano zna da su se pet puta dnevno molili i u molitvama èesto padali na koljena, želeæi time izraziti blagonaklonost Bogu. U svim prilikama su vodili raèuna o èistoæi tijela i mjesta gdje borave. Iako se o samoj doktrini Crkve bosanske vrlo malo zna, prof. Imamoviæ napominje da su krstjani bili poznati po tome što su «odbacivali Stari zavjet, proroke i spise svetih otaca, kult Marije i nisu pridavali znaèaja Papi, kao ni slikama i drugim vidovima idolatrije».

Upravo ovo protivljenje krstjana Pravoslavlju i katolièanstvu, a naroèito Papi, dovelo je Bosnu u situaciju permanentnog ratovanja sa Vatikanom.

Vatikan je Bosnu napadao posredstvom Ugarske, tada velesile, a sve u cilju uništavanja i iskorjenjivanja hereze i njenog uèenja. Izuzetnu pomoæ u istraživanju ovog jedinstvenog fenomena bi nam pružili s t e æ c i kao nadgrobni spomenici, kada bi se mogla razjasniti nejasnoæa vezana za njih. Naime radi se o tome da su bogumili, odnosno krstjani, egzistirali i na prostorima Bugarske i Makedonije, kako to dobro zapaža Noel Malcolm, ali na tim prostorima nema steæaka.
Steæci su prvenstveno karakteristika Bosne i njenih krstjana, ali s’ obzirom na èinjenicu da se na dosta steæaka nalazi krst (kojeg su krstjani prezirali), onda se ne može sa sigurnošæu utvrditi veza izmeðu Crkve bosanske i steæaka, kao jednog historijskog izvora kao što se tièe bogumila, odnosno krstjana, iako neki od njih nisu bili pravi vjernici, zna se da su «voljeli» Crkvu bosansku i njeno ustrojstvo, poredak, prvenstveno zbog jednostavnosti obreda i zbog toga što Crkva nije tražila crkveni porez, što je bilo posebna privlaènost za obièni svijet.

«Bogumili su bili tolerantni prema drugima, ali nisu da oni zavladaju njima. Ta tradicija da na bosanskom teritoriju žive tri vjere, jedna pored druge, ostavila je doboko korijenje tolerancije, koje u našim dušama egzistira do dana današnjeg»
Crkva bosanska i njeni sljedbenici, bogumili ili krstjani, imali su jedan poseban naèin odbrane od stalnih napada koji su dolazili sa raznih strana, a to je da su narodne mase, zajedno sa vlastelom i vladarima «prividno prihvatili kršæanstvo, da bi ga se odmah odrekli, èim bi se okupacijska sila povukla»
Najbolji primjer za ovo je svakako dogaðaj od 1203. godine sa Bilinog polja kod Zenice, gdje je narod i vlastela zajedno sa vladarom Kulinom banom prihvatila kršæanstvo, a kad su Rimski izaslanici otišli, u Bosni su obièaji nastavljeni «po starom».
Sticajem okolnosti i vremenom je Osmanski faktor postajao sve utjecajniji na Balkanu i time je poèela da slabi Srednjovjekovna bosanska država, a samim time i Crkva bosanska. U želji da pridobiju Vatikan i osiguraju sebi pomoæ protiv, veæ dobro nadolazeæeg Islama i Osmanlija, posljednja dva bosanska vladara su prihvatila kršæanstvo i kao svoj prvenstveni cilj imali su uništavanje Crkve bosanske i njeno uèenje. Naravno, ovi nemili dogaðaji su unijeli razdor u bosanske redove, što je bila prava olakšica za osvajaèe sa Istoka.

«Svojim uèenjem i mjestom u društvu Crkva bosanska nije nikada izgradila onu ideološku stranu, koja je jaèe uticala na zbijanje bosanskih redova i njenog plemstva, te na jaèanju centralne vlasti i oèuvanju teritorijalne povezanosti države i oèuvanju njene tradicije».

Crkva bosanska i njena hereza nisu prestavljale samo vjersku pojavu, kako to kaže profesor Imamoviæ, nego su istovremeno bile i izraz socijalno-politièkog stanja jednog nerazvijenog seljaèkog društva i na njemu zasnovane feudalne države.
Prof. Imamoviæ dalje nastavlja, pa kaže da: «Crkva bosanska ni u duhovnom, ni u izravnom politièkom smislu nije ostavila nikakvo nasljeðe. Njeno nasljeðe je u tom smislu ustvari preuzeo Islam».

Takoðer navodi dvojaku i protiv rijeènu politièku ulogu Crkve bosanske, a to je da je uslijed povezanosti sa vlastelom bila jedan od kljuènih èinilaca slabosti države, ali isto je i puno pomogla u oèuvanju njene samostalnosti kroz borbu i ideološku potporu protiv Pape, te Ugarsko-hrvatskih kraljeva i velikaša, mada je taj ideološki èinilac, bio prilièno slab, kako smo veæ ranije spomenuli, što je, svakako «otvorilo» vrata Islamu u Bosni, pročitajte više na selećoj strani>>>

Dobro došli na Kameni Spavač
Podržite naš rad klikom na LIKE ispod.
Hvala