BOŠNJACI U ALBANIJI BILI SU UVIJEK BOŠNJACI

Povodom dobivanja statusa nacionalne manjine u intervjuu za Stav Fatmir Bači govori o životu Bošnjaka u Albaniji, onome kroz šta su prošli kroz više od 150 godina u toj zemlji, kako su sačuvali svoj identitet, te očekivanjima od matice. Među istaknutim Bošnjacima Albanije ima istaknutih intelektualaca, univerzitetskih profesora, političara, umjetnika, novinara, sportista…

Razgovarao: Medin HALILOVIĆ, dopisnik “Stava” iz Novog Pazara

Bošnjaci u Albaniji dobili su sredinom oktobra mjeseca ove godine status nacionalne manjine pošto je usvojen Zakon o zaštiti nacionalnih manjina u Republici Albaniji. Bošnjaci, kao i Srbi, Crnogorci, Makedonci, Grci, Vlasi, Romi, Egipćani i Bugari u toj zemlji, stekli su pravo na nacionalno opredjeljenje i izučavanje maternjeg jezika. O Bošnjacima u Albaniji u matici Bosni i Hercegovini, a i šire, do sada se nije puno znalo. Nakon austrougarske aneksije BiH i odlaska Osmanlija, grupa Bošnjaka iz okoline Mostara, Počitelja, Ljubuškog i Čapljine došla je još 1878. godine u albansku luku Durrës i nastanila se u području grada Shijaka.

U Albaniji, prema nekim procjenama, danas živi oko 20.000 Bošnjaka. Fatmir Bači poznati je književnik u Albaniji, kao četvrta generacija Bošnjaka rođena u toj zemlji, a koji već nekoliko godina živi i radi u Novom Pazaru. Akademik Fatmir Bači porijeklom je od Bačića iz Počitelja. Na albanskom ima objavljenih sedam knjiga, piše i tečno govori bosanski. U intervjuu za Stav Fatmir Bači govori o životu Bošnjaka u Albaniji, onome kroz šta su prošli kroz više od 150 godina u toj zemlji, kako su sačuvali svoj identitet, te očekivanjima od matice. Bošnjaci čine polovinu stanovništva općine Shijak u Durrësu i većinski žive u dva obližnja sela, odnosno Borakë i Koxhas, od turskog “koca – veliko”. Iz ta dva sela, prema riječima Bačija, potječu najobrazovaniji ljudi u Albaniji. Među istaknutim Bošnjacima Albanije ima istaknutih intelektualaca, univerzitetskih profesora, političara, umjetnika, novinara, sportista…

STAV: Otkud Bošnjaci u Albaniji?

BAČI: Bošnjaci Albanije nikad nisu bili nešto drugo. Uvijek su bili Bošnjaci. Ja sam odrastao kao Bošnjak. Uvijek su bili Bošnjaci i “muhadžiri”. Ova dva imena upotrebljavana su za nas. Imamo preko pedeset prezimena u Albaniji. Kada je Bosna pala pod Austro-Ugarsku, uglavnom oni koji su bili buntovnici, većina je došla iz Mostara, Ljubuškog, Čapljine, Počitelja… Tu je bio najviši pritisak zbog blizine granice s Hrvatskom. Suštinski je to da se, poslije Berlinskog kongresa, desio dogovor između dviju imperija, pošto se pobuna (protiv Austro-Ugarske) nastavila 2-3 godine i dolazak Bošnjaka (u Albaniju) trajao je do 1887. godine. Pošli su osmanskim brodovima i, kada su došli u Durrës i ta sela između glavnog grada Tirane i najveće luke, koja su i najljepša mjesta u Albaniji, brod je stao u luku kao usputnu stanicu. Pitali su se šta je to, odgovorili su im da je Turska, jer je Albanija još bila u okviru Osmanlijske države, i neki su sišli, a neki nastavili. Ti što su sišli bili su naši. Selo su nazvali Boravak, pa je zbog albanskog boravak postao Borakë. Oni koji su htjeli iskrcali su se i dobili su zemljište, dočekali su ih onako kako muslimani dočekuju muhadžire. Prihvatili su nas vrlo dobro jer je tada cijeli ambijent bio muslimanski.

STAV: Kako su Bošnjaci Albanije organizirani?

BAČI: Udruženje Bošnjaka Albanije “Zambak” formirano je još 1995. godine. Tada je imalo preko deset hiljada registriranih odraslih članova udruženja. To je počelo od omladine, ali su je vrlo brzo okupirali komunisti. Kada se trebalo organizirati udruženje, svi ljudi koji su bili na sastanku s Alijom Izetbegovićem bili su komunisti. A imalo je toliko potencijala. Moja knjiga i pjesma Bosna su moje godine posvećeni su njemu. U tim stihovima sam napisao: “Svak ima svoj Bedr i svoj Uhud.” Inače je knjiga Alije Izetbegovića Islam između istoka i zapada u Albaniji izdana u više od trideset izdanja.

STAV: Kakav je odnos Albanaca prema Bošnjacima, kako živite s Albanicima, mislimo na sve perioda, od turskog vakta do danas?

BAČI: Fantastičan. Nikad nismo imali nikakvih konflikata, nikad nismo imali nikakav pritisak. Ako pitaš Albanca koji živi blizu tih sela ko je bolji: Albanci ili Bošnjaci, oni će odmah reći: Bošnjaci su bolji. Da, da za Bošnjake. Možda zbog naše mehkoće, ali i zbog njihove mehkoće, jer je i to “mehka populacija”, islamska. Mentalitet je drugačiji u odnosu od ovih na Kosovu i drugim krajevima. Ima vjerskih i jezičkih razlika koje prave krut odnos, ali ima i mehkih. Uglavnom su gradovi mehki, ponekad pretjerano, kao i Bošnjaci. Mehkoća dolazi od vjere i nade, nade u Boga.

STAV: Koliko su Bošnjaci Albanije uspjeli sačuvati svoju kulturu i identitet?

BAČI: U ovoj globalističkoj eri mnogo je toga nametnuto da se prihvata od mladih generacija. Ono što, kobajagi, kulturološki dolazi ide brzo. Mnogo se mijenjalo. Način svadbe ili dženaze. To se mijenjalo jer su i u Albaniji 1967. godine, za šest mjeseci, porušene 3.600 džamija. Bez obzira na to, Bošnjaci Albanije imaju mnogo toga zajedničkog s Bošnjacima iz matice. Koliko sam ja samo znao sevdalinki kada sam ovdje došao. Moja je majka znala toliko stihova (sevdalinki) da mislim da sada ne postoji neko živ a da zna toliko. Svoju kulturu uspjeli su sačuvati preko naslijeđa, slušajući radio, Radio Sarajevo, Titograd… Zanimljivo da je u Albaniji uvijek bilo nekih zabrana, ali mi smo uživali neki oblik tolerancije. Do 1948. godine ni jedan Bošnjak se nije ženio s Albankom. Dolazili su u Bosnu i odatle vodili nevjeste u Albaniju. Tada su Tito i Enver Hodža ušli u konflikt, pa su zatvorene granice i s jedne i s druge strane. Kod nas nije bilo moguće da dobijete pasoš, putujete po svijetu, imate auto, trgujete. Bošnjaci su tamo navijali za Jugoslaviju, u fudbalu, u svemu. Sve nam je bila Jugoslavija, a ništa nismo imali od nje. Sela su navijala za Velež iz Mostara i zdušno bodrila Vahida Halilhodžića.

STAV: Zašto je u režimu Envera Hodže bilo tolerancije prema Bošnjacima?

BAČI: Zbog njihove mehkoće, zbog vjerodostojnih ljudi. Bošnjaci su i u režimu Envera Hodže bili ljudi kojima se moglo vjerovati. I u priči, odnosima, svemu. Veza među Bošnjacima uvijek je bila čvrsta. Gradili su čvrstu porodicu, dobar komšiluk. Posijelo je bilo tradicija, ja sam doživio to. Svaku se noć išlo na posijelo, bilo je raznih igara, vjerovatno tradicionalno iz Bosne. Ali bilo je i muhabeta. Djeca nasamo, žene nasamo, muškarci nasamo. To je, mislim, dokasno čuvalo bošnjački identitet. Imali smo mnoge političare koji su pokrenuli mnoge stvari u Albaniji. Članovi CK-a Albanije bili su Bošnjaci. Moj amidžić je bio poslanik u parlamentu, ali bez obzira koliko su visoko otišli u karijeri, nikada nisu dorasli svom selu. U selu bi uvijek bili ona naša djeca, pravi Bošnjaci. To je vrlina “da ne poklekneš kad si pored kralja, a da se ne okrutiš kad si pored običnih ljudi”. Šta je bilo u drugim svrhama, ne mogu da kažem, ali ja znam da smo imali očiglednu toleranciju prema našem jeziku, prema svemu.

STAV: Kako danas žive Bošnjaci u Albaniji? Koliko su ekonomski jaki i utjecajni?

BAČI: Mnogo bolje nego ovdje. Mnogo bolje nego u Bosni, sigurno. Znam da su kamioni s hranom, poslije rata, iz naših sela išli za Bosnu. Mislim da i sad idu. Bošnjaci su radnici, mnogo rade. Mnogo se toga promijenilo.

STAV: Kakva su očekivanja Bošnjaka u Albaniji? Prema matici, Bosni, Sarajevu…?

BAČI: Kada sam došao ovdje, iznenadio sam se. Došao sam u žiži borbe da Bošnjaci pristanu da su Bošnjaci. To me je začudilo. Mi smo odrasli kao Bošnjaci. Bosna je dobila udar unutar Bosne. Elita bošnjačka, tadašnja, ili ona što je 114 godina bila, izdala je svoj narod. Bez obzira na toleranciju što mi kao generacije možemo oprostiti jedna drugoj. Suštinski, ako dodamo i da su izdajice u komunizmu postale još oštrije, roditelji su izdali svoju djecu. Ta izdaja se ne može popraviti za jedan dan, šest mjeseci niti za deset ili dvadeset godina.

To ide polahko, a izdaja je prisutna i dan danas jer će taj eho, ili inercija komunizma, trajati zbog naše loše edukacije, pogrešnog cilja, zbog naših pokvarenih i vještačkih odnosa. Strahovao sam od dolaska ovdje jer sam pročitao Aliju Izetbegovića i mislio da je shvaćen u okolini (okruženju) dobrog društva, sličnog njemu. Međutim, vidio sam da je skroz srušena elita, da je izgubila cilj, elita koja se u nekoj situaciji prodaje, elita koja ne brani sebe. Kada elita ne zna šta treba raditi, trebamo biti svjesni da su svi slojevi društva u haosu. Bosna i bošnjaštvo su i duševni izvor, duševna institucija, to je nešto što je posebno. Ali, mi smo od 1948. izgubili sve kontakte. Bošnjaci su, i duhovno i fizički, pritisnuta opruga – feder. Kad će skočiti, kako će skočiti, kako će oslabiti ruka koja ih drži, to je samo pitanje vremena, nije pitanje principa. I to kvalitetno, najmirnijim putem, putem ljudskosti. Kako bi bili svjesni da su pod pritiskom, Bošnjaci trebaju prestati izdavati svoju naciju i izaći iz inercije komunizma. Ne možemo naći opstanak ako se ne vratimo svome.

Izvor: Stav.ba

Dobro došli na Kameni Spavač
Podržite naš rad klikom na LIKE ispod.
Hvala